U hotelu Jadran, Rijeka, 2. prosinca 2022.g. održana je završna Konferencija projekta „Unaprjeđenje postupka integracije“. Konferencija je dodatno dobila na aktualnosti u svijetlu recentnoga razvoja migracija u našim gradovima, koje je otvorilo pitanje humanitarnog zbrinjavanja svih ranjivih skupina koji svoju budućnost više ne vide u vlastitoj državi. Za očekivati je da će velik broj migranata osim u susjednim državama svoju perspektivu potražiti u europskim državama te dio njih i u Hrvatskoj. Za što uspješniji proces integracije osoba s odobrenom i privremenom međunarodnom zaštitom, kao i migranata koji dolaze u Hrvatsku u naše lokalne zajednice, moramo biti dobro pripremljeni.

Na Konferenciji se razgovaralo o tome kako proces integracije funkcionira u RH u našim lokalnim zajednicama te o primjerima dobre prakse kao i načinima kako nadležne institucije kao i nevladine organizacije mogu dati svoj doprinos njegovom dodatnom poboljšanju.   

U raspravi su sudjelovali sljedeći uvaženi panelisti: 

direktorica Centra za kulturu dijaloga gđa. Nejra Kadić Meškić, pročelnica za školstvo i odgoj grada Rijeke gđa. Sanda Sušanj, profesorica Filozofskog fakulteta Rijeka Odsjeka za kroatistiku gđa. Sandra Jukić, voditeljica Odsjeka za kulturu, odgoj i obrazovanje, udruge, sport i socijalnu skrb grada Karlovca gđa. Renata Kučan i voditelj službe za smještaj osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom gdin. Mario Zeko.

gđa.Kadić Meškić ističe da su izazovi s kojima se susreće u radu slični u svim lokalnim zajednicama, ali izdvaja izazov nedovoljne upućenosti institucija u prava i obveze osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom. Navodi da je njezina organizacija most između osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom i mogućnosti ostvarivanja njihovih prava i obveza, ali se susreću s preprekama u praksi. Za primjer navodi iskustva s neupućenosti osoba koje rade u zdravstvenom sustavu gdje nailaze na problem kako u CEZIH sustav upisati osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, kao i kome izdati račun za pružanje zdravstvene usluge. Također, od ostalih izazova s kojima se susreće navodi kašnjenje s započinjanjem tečaja hrvatskog jezika, koje je nulto polazište za uspješnu integraciju, potkapacitiranost odgojno-obrazovnih ustanova kao što su vrtići te izazove u radu sa ženama azilanticama koje doživljavaju veliku kulturološku promjenu te im u tome treba podrška. Najvažnijim segmentom integracije smatra pravovremeno usvajanje hrvatskog jezika te da je važno da osobe sudjeluju u planiranju svog integracijskog plana kao i nužnost psihosocijalne podrške, zbog trauma koje sa sobom nose raseljene osobe. Smatra da sve lokalne zajednice moraju biti strateški uključenje u postupak integracije. Hrvatski model integracije ocjenjuje kao vrlo dobrim, posebno u usporedbi s nekim drugim državama članicama EU, ali navodi da se isti ne provodi u svim institucijama jednako te da je važna sinergija svih ministarstava u ispunjavanju njihovih nadležnosti kako bi model funkcionirao i u praksi. Smatra da se ne bi trebalo dogoditi da nevladine organizacije preuzimaju obveze državnih institucija pri provođenju programa integraciji te da su državne institucije obavezne omogućiti doseljenim osobama korištenje svih prava i obveza. Integraciju naziva dvosmjernim procesom te navodi da se pri integriranju ne radi samo o motivaciji i trudu koje ulože doseljene osobe, već da je važno pripremiti i senzibilizirati lokalnu zajednicu kako bi i oni doprinijeli integraciji osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom svojim trudom i naporima.

g.Mario Zeko za Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje kaže da je preuzeo proces stambenog zbrinjavanja raseljenih osoba te da su do sada zbrinuli 750 osoba na području RH. Navodi da su u početku to bili državni kapaciteti jer još nisu stekli povjerenje privatnih iznajmljivača, ali da se u posljednje vrijeme sve više privatnih iznajmljivača također uključuje u proces stambenog zbrinjavanja, s obzirom na pozitivna iskustva koje imaju s korisnicima. SDUSZ obavlja formalni dio zbrinjavanja, ali je od iznimne važnosti suradnja s nevladinim organizacijama koje svakodnevno pomažu korisnicima u procesu prilagodbe na novonastalu situaciju, slijedom toga navodi da u Rijeci ima dobru suradnju s Udrugom Civis Mundi te da se Rijeka pokazala kao vrlo dobar grad za integraciju osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom, kao zajednica bez predrasuda i grad prilika za ostvarivanje raznih ciljeva te da u budućnosti planiraju razmatrati još smještajnih kapaciteta na ovom području, u svrhu rasterećenja glavnog grada Zagreba. Također ističe da treba motivirati osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom da što prije se osamostale po pitanju stambenog zbrinjavanja, jer period od dvije godine nije dug. Ističe i pozitivnih i manje pozitivnih iskustava, neke obitelji se osamostale, navodi, već nakon godinu dana te sami financiraju svoj smještaj, dok je za neke obitelji, posebno one višečlane, to teže, no navodi da ne podržava konstanta produženja programa financiranja smještajnih kapaciteta jer to ne smatra motivirajućim za korisnika, već smatra da je važno motivirati ih svakodnevno da budu aktivniji, traže posao, postanu samostalniji čim ranije kako bi nakon isteka programa bili spremi za osamostaljenje.

gđa.Sanda Sušanj navodi da je njezino iskustvo u radu raznoliko s obzirom da govori i iz pozicije radnog mjesta, kao i iz pozicije volontera. Generalni dojam je da je najveća prepreka integracije upravo savladavanje hrvatskog jezika, što smatra prvom premisom da se osoba integrira. Navodi da su raseljene osobe došle u RH iz raznih uvjeta, neki su prije dolaska vrijeme provodili u susjednim zemljama ili kampovima gdje su već uspjeli doći u kontakt s jezikom na ovim prostorima, a ovdje imamo situaciju da se radi s Afganistanskim obiteljima koje su u trenutku odvedene iz ratnog stanja svoje zemlje u jednu potpuno novu kulturu, a većina nije niti željela napustiti svoj dom. Ističe kako je u toj situaciji dvije godine jako kratak period te da treba uzeti u obzir čimbenike i kontekst dolaska osoba – jesu li to višečlane obitelji, koje su im potrebe, kakvo je zdravstveno stanje te uzeti u obzir kapacitet za prilagodbu s obzirom na traumatsko iskustvo koje su osobe doživjele prilikom odlaska iz svoje matične zemlje. Navodi da je njezino iskustvo da je sustav trom te da treba raditi na dinamici provedbe programa integracije, kako bi se on pretakao s nacionalne na lokalne razine. Navela je i problem potkapacitiranosti odgojno obrazovnih ustanova koje zbog zabrane prekobroja nisu primali djecu doseljenih osoba na vrijeme. Na riječkom području dogovoreno da se djeca osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom moraju odmah primiti u vrtiće što rezultira raznim benefitima – socioemocionalnom aspektu, učenju jezika, kao i više vremena roditeljima da započnu proces prilagodbe u lokalnu zajednicu. Socijalnim programom pokrivena je cijela vertikala; od sufinanciranja boravka u vrtiću, produženom boravku do nabavke potrepština za školu i naknade za visoko školovanje. Stipendije studentima azilantima još nisu omogućene, no navodi kako je to odluka koja se mijenja na godišnjoj razini te da se do sada nije definirala takva potreba u Gradu Rijeci, no da će se sada zasigurno razmatrati. Na temu obučavanja nepismenih osoba, ponavlja da je potrebno učenje jezika ponuditi odmah kao i definirati potrebe osoba koje se uče, ukoliko netko ima potrebu za opismenjavanjem, trebalo bi organizirati podgrupe u kojima bi ih se opismenjavalo na najosnovnijoj razini kako bi se mogli sporazumijevati u svakodnevnom životu.

Profesorica Sandra Jukić navodi da se u projekt uključila na molbu voditeljice projekta Petre Babić, koja se javila pročelniku Odsjeka za kroatistiku, gospodinu Dejanu Duriću. Na Odsjeku djeluje Kroatistička škola koja specijalizira učenje hrvatskoj jezika osobama kojima on nije materinji jezik. Navodi da su se na poziv voditeljice projekta odazvali vrlo optimistično, nadajući se da će sudjelovanje pratiti uključivanje i zaokruživanje regulativama ministarstva, no isto se nažalost nije ostvarilo. Stoga su ponudili jedan semestar, od 60 sati učenja hrvatskog jezik, što je okvirno potrebna satnica za usvajanje osnovne razine. Nakon toga slijedila je ljetna pauza, a onda ponovo stiže zahtjev voditeljice Babić za nastavkom tečaja. Navodi da u tom trenutku nisu imali dovoljno kapaciteta za nastavak s tečajem, no ne želeći odustati, uspjeli su naći sredstva za vanjske suradnike koji su nastavili obavljati nastavu hrvatskog jezika. U tome zahvaljuje i upravi fakulteta. Napominje da je nužno da tečaj provode stručne osobe, koje su specijalizirane za poučavanje hrvatskog jezika stranaca i odraslih osoba, jer se pokazalo da se u nekim privatnim školama isto ne provodi od strane stručnjaka, što ne donosi dobre rezultate. Važno je da je tečaj individualno prilagođen potrebama osobe koju se podučava s obzirom da postoji niz čimbenika koji utječu na brzinu usvajanja jezika – dob, obrazovanje, materinji jezik, te ako su skupine heterogene ne može se sve poučavati na isti način. Također navodi kako je važno uzeti u obzir s kojim se ciljem poučava osobu, s obzirom da poznaje iskustvo drugih zemalja koje poučavaju strukovne jezike, kako bi se osobe što prije prilagodile na tržištu rada. Navodi da je enigma koliko je potrebno za usvojiti hrvatski jezik jer se radi o jednom jako individualiziranom procesu, no da bi period od tri godine, ukoliko se s učenjem započne na vrijeme i kvalitetnim programom, trebalo biti dovoljno za usvajanje jezika na B1 razini. Zaključno navodi da smatra da bi se trebale uvesti regulative na nacionalnoj razini po pitanju sufinanciranja studija za raseljene osobe kako bi im se omogućio nastavak školovanja bez obzira na životne uvjete.

Gđa. Renata Kučan navodi da je dolazak osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u Karlovac bio nešto drugačiji nego dolazak afganistanskih obitelji u Rijeku. Radilo se o skupini od 50 ljudi koji su neko vrijeme već proveli u kampovima i Turskoj te da su došli govoreći razne jezike. Navodi da Karlovac u početku nije bio spreman na taj dolazak te je lokalna zajednica bila u strahu, hoće li im doseljene osobe uzeti radna mjesta, gdje će živjeti, kakve osobe dolaze. To ih je nagnalo da krenu od senzibiliziranja lokalne zajednice, umrežili su se, sazvali sastanak s predstavnicima Crvenog križa, MUP-a, CZSS-a, predstavnicima raznih udruga i Islamske zajednice. Odlučili su da će osobe dolaziti postepeno, a ne svi odjednom te su planirali disperziju u više različitih škola i smještajnih kapaciteta kako bi se što lakše uklopili u zajednicu i našli svoj put. Pri dolasku raseljenih osoba, navodi da im je rečeno kako imaju sva prava kao i ostali državljani RH te su se vodili time i u slučaju socijalnih programa. Slijedom navedenog, osobe su imale sva socijalna prava kao i ostali građani, a neke stavke su i unaprijeđene pa su tako djeca imala besplatno članstvo u knjižnici, besplatan dnevni boravak kako bi što prije usvojili jezik i prilagodili se. Fokus je, navodi bio na djeci i starijim i nemoćnim osobama, kao i osobama s invaliditetom. Gđa.Kučan navodi da socijalni program ovisi zasebno o svakoj lokalnoj zajednici, stoga je u nekim gradovima taj program bogatiji, u nekim lošiji te smatra da bi trebao postojati zajednički imput, protokol kojeg bi svi gradovi trebali slijediti kako bi uvjeti svugdje bili jednaki. Na pitanje s čime se najviše ponosi u integracijskom procesu koji je proveo grad Karlovac, Kučan odgovara da je zadovoljen cilj da osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom postanu dio zajednice, da ih se više ne doživljava kao doseljenike već kao ravnopravne građane grada Karlovca. Za kraj se osvrće na to da postoji problem sa smještajnih kapaciteta u gradu Karlovcu, radi se o tome da su obitelji koje sada žive u stanovima koje im je osigurao SDUSZ, višečlane, u kojima rade samo muškarci te njihove plaće nisu dovoljne kako bi pokrili samostalno stanovanje. Također, u gradu Karlovcu nisu dostupni adekvatni smještajni kapaciteti za te uvjete, stoga zahvaljuje na suradnji s g. Zekom pri čemu je korisnicima omogućen nastavak stanovanja kroz još neko vrijeme te se nada i budućoj suradnji po tom pitanju, s obzirom da je grad Karlovac voljan sufinancirati troškove nastavka stanovanja u prostorima u kojima su sada smješteni.

Zaključno, održana Konferencija je bila prilika da dobijemo detaljniji uvid u različite aspekte procesa integracije po lokalnim zajednicama te mogućnost daljnjeg unaprjeđenja, što je zajednički cilj svim organizacijama koje rade na integraciji osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom.  

Glavni naglasci i zaključci iz rasprave poslužit će kao putokaz u daljnjem radu, osim sudionicima konferencije, tako i svim ostalim dionicima koji svakoga dana daju svoj doprinos i rade na procesu integracije izbjeglica, azilanata, migranata, maloljetnika i radnika iz trećih zemalja u hrvatsko društvo.